Religijske zanimljivosti

Mlijeko i abortus

Rusija, pravoslavna džamahirija

e-Novine, 13.08.2010

Da nisu samo islamske zemlje i njihove kompanije religijski fundamentalne i rigidne, svjedoči i svijetli primjer iz pravoslavne Majke Rusije

Naime, ruski proizvođač mlijeka Ruskoe Moloko (Rusko mlijeko) saopštio je da će svaka od njihovih radnica pravoslavne vjeroispovjesti, koja je abortirala ili je odabrala vjenčanje samo u opštini, biti otpuštena. Kompanija, čije je sjedište u Moskvi, dala je rok svojim zaposlenima koji su kršteni u pravoslavnoj crkvi, ali su se vjenčali samo kod matičara, da do 14. oktobra brak sklope i u crkvi ili će se suočiti sa otkazom.

Vlasnik kompanije Ruskoe Moloko Vasili Bojko-Veliki rekao je da žene, koje su prekinule trudnoću, nisu više poželjne u fabrici. "Abortus je ubistvo. Ne želimo da radimo sa ubicama", istakao je Bojko-Veliki.

Prema njegovim riječima, svim radnicima, uključujući i one drugih vjeroispovijesti, biće rečeno da prate predavanja o pravoslavnoj vjeri.

O NOVIM LIČNIM KARTAMA

Jedno mišljenje o SPC

Elektronske Novine

5.3.2011, SUBOTA

Sarajevski univerzitetski profesor, pesnik Marko Vešović o Srpskoj pravoslavnoj crkvi danas

Pitanje: Srpska pravoslavna crkva se odupire bilo kakvim reformama. Može li se bez reforme pravoslavne crkve kao stuba srpskog nacionalizma, govoriti o bilo kakvom ozdravljenju srpskog društva?

Odgovor: Mislim, ne mislim nego znam, da su sprski popovi najviša ološ. No bolje je da citiram odlomak i svog teksta o Slobinom kućnom umetniku Kusturici: “Slučaj Muratova sina moramo ubrojiti u najveće, kao suza čiste pobjede pravoslavlja otkako ono postoji. Preciznije, radi se o pobjedi vjere čije temelje je udario Sveti Sava, jer o drugim verzijama pravoslavlja ne znam mnogo, dok o svetosavlju znam sve, ili gotovo sve. Kad kažem svetosavlje, ne mislim na bandite pod kamilavkama koji su blagosiljali Slobine i Rašove koljače. Ne misli na obeborpopa Paju koji je skoknuo da poškropi svetom vodicom srpske topove kad je Mladić krenuo na Goražde. Ni na gergu bezbožnika koji Karadžića kriju, kao svilen jagluk, u svoja njedra, a kad drže liturgiju, polaze od pretpostavke da Bog ne zna šta mi ovdje radimo, kao što ni Tito «nije znao» šta se čini na Golom otoku, iako ga je stvorio. Ne mislim na pastijerskim štakama oboružanu alašu čije je njuške dosta pogledati pa da ti pravoslavna vjera postane kao nerazgažena proteza koja te krvnički žulja. Ne mislim na popiće, popove, popine, popende, popeskare, popesine i populjine, obučene ne u crne matije već u srednjovjekovni mrak što ga nose u duši, a kad ih slušaš, bude želju da kažeš Njegoševim desetercem: čudne stoke, Bog ih posjekao. Ne mislim na mantije čije te bezbožničko blejanje prisiljava da pomisliš: možda vaseljena jeste kruna na božjoj glavi, ali je Zemlja njegov nužnik. Već mislim na svetosavlje kao takovo, svetosavlje po sebi i za sebe, koje je vazda bilo dražesno i otmjeno, stoga me podsjeća na ruke engleske vojvotkinje koje, dok sprema čaj za goste, s neopisivom ljupkošću posluju oko šalica od kineskog porculana. To i takovo pravoslavlje doživjelo je još jednu blistavu pobjedu kad mu se priključio sin Muratov, jedan od najrafiniranijih primitivaca koje znam.

Jedno mišljenje o SPC

Elektronske Novine

5.3.2011, SUBOTA

Sarajevski univerzitetski profesor, pesnik Marko Vešović o Srpskoj pravoslavnoj crkvi danas

Pitanje: Srpska pravoslavna crkva se odupire bilo kakvim reformama. Može li se bez reforme pravoslavne crkve kao stuba srpskog nacionalizma, govoriti o bilo kakvom ozdravljenju srpskog društva?

Odgovor: Mislim, ne mislim nego znam, da su sprski popovi najviša ološ. No bolje je da citiram odlomak i svog teksta o Slobinom kućnom umetniku Kusturici: “Slučaj Muratova sina moramo ubrojiti u najveće, kao suza čiste pobjede pravoslavlja otkako ono postoji. Preciznije, radi se o pobjedi vjere čije temelje je udario Sveti Sava, jer o drugim verzijama pravoslavlja ne znam mnogo, dok o svetosavlju znam sve, ili gotovo sve. Kad kažem svetosavlje, ne mislim na bandite pod kamilavkama koji su blagosiljali Slobine i Rašove koljače. Ne misli na obeborpopa Paju koji je skoknuo da poškropi svetom vodicom srpske topove kad je Mladić krenuo na Goražde. Ni na gergu bezbožnika koji Karadžića kriju, kao svilen jagluk, u svoja njedra, a kad drže liturgiju, polaze od pretpostavke da Bog ne zna šta mi ovdje radimo, kao što ni Tito «nije znao» šta se čini na Golom otoku, iako ga je stvorio. Ne mislim na pastijerskim štakama oboružanu alašu čije je njuške dosta pogledati pa da ti pravoslavna vjera postane kao nerazgažena proteza koja te krvnički žulja. Ne mislim na popiće, popove, popine, popende, popeskare, popesine i populjine, obučene ne u crne matije već u srednjovjekovni mrak što ga nose u duši, a kad ih slušaš, bude želju da kažeš Njegoševim desetercem: čudne stoke, Bog ih posjekao. Ne mislim na mantije čije te bezbožničko blejanje prisiljava da pomisliš: možda vaseljena jeste kruna na božjoj glavi, ali je Zemlja njegov nužnik. Već mislim na svetosavlje kao takovo, svetosavlje po sebi i za sebe, koje je vazda bilo dražesno i otmjeno, stoga me podsjeća na ruke engleske vojvotkinje koje, dok sprema čaj za goste, s neopisivom ljupkošću posluju oko šalica od kineskog porculana. To i takovo pravoslavlje doživjelo je još jednu blistavu pobjedu kad mu se priključio sin Muratov, jedan od najrafiniranijih primitivaca koje znam.