"I kako je hrišćanska crkva stvorena krvlju, krvlju se učvrstila, krvlju se uvećala, njeni poglavari upravljaju i danas s mačem u ruci, kao da je Hrist nestao, pa svoje vernike ne može da brani na svoj način", kaže Erazmo Roterdamski u svojoj "Pohvali ludosti".Ove Erazmove reči primenjive su i na Srpsku crkvu, jer je i ona stvorena, učvršćena i uvećana na ljudskoj krvi i to uglavnom delanjem trojice najistaknutijih* predstavnika dinastije Nemanjića: Stefana Nemanje, kralja Milutina i cara Dušana. Sva trojica su i te kako bili svesni značaja nasilja u državnim poslovima i tu svest su demonstrirali kroz ceo svoj život i delo, stvorivši moćnu srpsku srednjovekovnu državu i podigavši Srpsku crkvu na nivo patrijaršije.
Stefan Nemanja, utemeljitelj srpske srednjovekovne države, pokazao je još u svojoj mladosti da neće prezati od primene nasilja ni prema rođenoj braći zarad ostvarenja svojih želja i ambicija. Njegov srednji sin i biograf Stefan Prvovenčani kaže da su ga "starija braća zamrzela što je radio u svojoj zemlji sve na svoju ruku, ne savetujući se s njima".(' U borbama za osvajanje prestola velikog župana, od Nemanje je stradao njegov najstariji brat Tihomir, kome je taj presto po tadašnjim običajima i pripadao. Međutim, Stefan Nemanja je bio mudar vladar, tj. znao je kada, kako, a posebno prema kome treba upotrebiti silu. Dok je braću proganjao i eliminisao iz borbe za vlast, jačima od sebe nije izlazio na megdan. Prisetimo se kako je pobegao u planine Rasa i odatle poručio da želi da se pokori kada je vizantijski car Manojlo lično krenuo na njega sa mnogo većom i boljom vojskom.
Videli smo i kakvo poniženje je Stefan Nemanja bio spreman da podnese bosonog i sa omčom oko vrata došao je pred vizantijskog cara i pružio mu mač da sa njim radi po svojoj volji. Posle lekcije koju je dobio od cara Manojla, Stefan Nemanja se primirio i do kraja carevog života nije preduzeo ništa što bi ovog moćnika moglo da naljuti. Međutim, Nemanja je slabije od sebe imao na drugoj strani - u svojoj zemlji. Osim što je braću doveo u red, nateravši ih da priznaju njegovu vrhovnu vlast, odlučio je i da Rašku učini verski jednoobraznom zemljom, tj. isključivo pravoslavnom. Glavni problem na tom putu bili su mu bogumili. * Zato je Stefan Nemanja krenuo u veliko istrebljenje (danas bi to nazvali genocid) svih onih bogumila koji nisu želeli da prihvate pravoslavlje i da se pokrste. Jedni su uspeli da izbegnu u Bosnu kod Kulinabana. drugi su se pokrstili, a oni najprivrženiji svojoj veri masovno su ubijani, pa su čak i živi spaljivani u ime Hristove crkve i pravoslavlja.
* * Na velikim lomačama spaljivane su i bogumilske knjige (prizori koji će se ponoviti i u vreme Trećeg rajha), tako da istrebljenje (genocid) nije bilo samo fizičko nego i duhovno.
** *Kada je umro car Manojlo, a u Vizantiji nastali sukobi oko vlasti, Stefan Nemanja je ponovo podigao glavu. Zajedno sa ugarskim kraljem Belom III krenuo je u napad na Vizantijsko carstvo i došao čak do Sofije. I posle ugarskog povlačenja Nemanja je nastavio ratničke pohode. Od 1185. do 1189. godine "proširio (je) svoju državu prema Timoku i prema Vardaru, a naročito prema Primorju. Zeta sa primorskim gradovima konačno je pripojena Raškoj".('. Došavši do Jadranskog mora, Stefan Nemanja je odatle prognao sve Vizantijce. Njegov sin Stefan Prvovenčani kaže: "Grčko je ime istrebio da im se ne pominje otad u ovoj oblasti."
Zahvaljujući mudroj upotrebi "ognja i mača" od strane svoga oca ("slabog tuci, pred jačim se sagni") i činjenici da su Srbi uspostavili kontrolu nad prostorima na kojima su živeli, sveti Sava je mogao da izvede, kako to kaže protojerej dr Radoslav M. Grujić, "jedno veliko delo, koje će biti od neocenjive koristi za ceo Srpski Narod sviju vremena". Pošto je sve dobro pripremio, sa odobrenjem svoga brata Stefana Prvovenčanog, Sava je otišao u maloazijski grad Nikeju u kome se "nalazila prestonica vizantijskog cara i carigradskoga patrijarha, od kako su Latini Carigradom ovladali (1204.). Prispevši u Nikeju Sava mudro izvesti cara i patrijarha o opasnostima što prete Pravoslavlju u Srbiji od Rimokatolištva, koje naturuju Srbima ne samo pape iz Rima, nego i Latini iz Carigrada i Bugarske, a Mađari iz Ugarske, i onda ih zamoli, da Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi u Raškoj priznadu samostalnost, kako bi što bolje mogla utvrditi se i svima neprijateljima odoleti. Vizantijski car Teodot Laskar i patrijarh Manojlo I i sami behu u vrlo teškim političkim prilikama, te su trebali tako ugledne prijatelje, kao što behu Sava i brat mu Stefan. Stoga pristadoše na molbu Savinu, ali prvo pokušaše da samo delimičnu samostalnost dadu Srpskoj Crkvi. No Sava im razborito predstavi sve opasnosti od te polovnosti i oni najposle pristadoše, da srpskog arhiepiskopa u buduće postavljaju i posvećuju sami srpski episkopi, bez ikakvog uticaja carigradskog patrijarha ili ohridskoga arhiepiskopa. Tako pravoslavna Srpska Crkva dobi potpunu samostalnost i patrijarh Manojlo, sa prisutnim grčkim episkopima rukopoloži Savu za episkopa i proizvede ga odmah za prvoga srpskog arhiepiskopa, a neke njegove pratioce posvetiše za nove srpske episkope 1219. godine."
Drugi veliki pripadnik dinastije Nemanjića, koji je Srbiju učinio najvećom silom na Balkanu tog vremena, a sebe možda najmoćnijim Srbinom svih vremena, moćnijim i od samoga cara Dušana, bio je kralj Milutin. "Milutin je uvek znao šta hoće", kaže za njega Vladimir Ćorović, "i imao je ambicija i poteza jednog pravog državnika. Ali kao što obično biva, on je, idući za svojim ciljevima, gledao samo svoje interese i bio je sebičan i bezobziran do brutalnosti. Radi vlasti, koju ne bi ispustio ni po koju cenu, on je gazio preko svega; ni najrođeniji mu nisu bili pošteđeni od svireposti, ako je samo osećao da smetaju njegovim interesima. (...) Milutinov primer, još više nego Nemanjin, daje neposredan dokaz da državu jačih razmera ne stvaraju ljudi sentimentalnih osobina; ko isuviše vodi obzira o drugima upada u opasnost da ponekad pomeri svoje." Glavni cilj Milutinavih osvajanja bila je Vardarska dolina. On je 1282. Godine osvojio i Skoplje koje je uskoro postalo prestanica srpske kraljevine. Međutim, kralj Milutin se nije zaustavio samo na prostorima Vardarske Makedonije. U osvajačkom zaletu, zajedno sa bratom Dragutinom, on je "u prolazu" stigao i blizu obala Egejskog mora, do Atosa i Kavale. Kraljev biograf je rekao da u to vreme "nije bilo koga da mu se protivi'i da ga ukori", a u jednoj povelji manastiru Hilandaru, Milutin je sam sa ponosom govorio "da je na maču dobio Južnu Srbiju...".
Svestan svoje moći, kralj Milutin je sebi dozvoljavao postupke koji su izazivali zgražavanje savremenika, posebno njegov odnos prema ženama. Svoju prvu suprugu, tesalsku princezu, nezadovoljni Milutin jednostavno je vratio kući. Za drugu ženu uzeo je sestru svoje snaje, Dragutinove žene, što možda i ne bi bilo toliko strašno da je nije zaveo kao kaluđericu. Kćeri koju je sa njom dobio dao je ime Carica. Oteravši ubrzo i nju, oženio se po treći put, ovog puta sa princezom Anom, kćerkom bugarskog cara. U braku sa njom rodio se Stefan Dečanski. Vizantijci, kojima je postalo jasno da Milutinu ne mogu ništa učiniti silom, pokušali su da od njega naprave saveznika milom. Vizantijski car, znajući Milutinovu slabost prema ženama, ali i svestan da bi njegovoj sujeti mnogo značilo da se orodi sa carskom kućom, ponudio mu je svoju sestru, udovicu trapezuntskog cara Jovana II. Vizantijskoj dami, međutim, "nije se išlo u nepoznatu i za nju varvarsku zemlju".274 Da ne bi kralja Milutina ostavio uvređena, vizantijski car mu je ponudio svoju petogodišnju (!) kćer Simonidu, objašnjavajući protivnicima ove ideje "da je svoju kćer prosto žrtvovao da izradi otadžbini preko potreban mir".Milutinu je brak predlagala i bugarska carica, udovica cara Smilca, mada je bila tašta njegovog sina, nudeći mu uz sebe i vladavinu bugarskim carstvom. Kralj Milutin, proglasivši prethodni brak sa kraljicom Anom nevažećim, a samim tim i Stefana Dečanskog nezakonitim sinom, odlučio je da se oženi petogodišnjom vizantijskom princezom. Bezobzirnost koju je ispoljavao u državničkim poslovima, Milutin je iskazivao i prema sebi najbližima. Kakav je (na)silnik bio vidi se dobro iz njegovog postupka prema sinu Stefanu Dečanskom. Posle jedne neuspele pobune koju je Stefan, zajedno sa nezadovoljnom vlastelom, podigao protiv njega, kralj Milutin je naredio da ga oslepe. Pošto je bio potkupljen, krvnik mu nije probio zenice, ali je Stefan, plašeći se oca, povez preko očiju nosio sve do Milutinove smrti. "Od njega i njegove ljubomore propištala je i Simonida, koja se sve više razvijala u lepu ženu", kaže Ćorović. Ona je čak jednom prilikom i pobegla od Milutina, iskoristivši smrt svoje majke da sama ode u Carigrad. A kada je tamo došla nije više želela da se vraća u Srbiju. Međutim, na Milutinove pretnje, otac ju je naterao da se vrati. Tokom puta, samo da bi se spasila ponovnog susreta sa Milutinom, Simonida se zamonašila, ali njen brat, despot Konstantin, znajući dobro kakva bi mogla biti Milutinova osveta, "razdera sestrinu monašku rizu i predade Simonidu Srbima, bez obzira na njen plač i jauk".
Mada se, očigledno, nije odlikovao naročitim moralnim kvalitetima, kralj Milutin je na državnom planu bio pravi nastavljač dela Stefana Nemanje. Srpsku državu je toliko ojačao da je i vizantijski car morao da pribegava ponižavajućim i bolnim žrtvama da bi umilostivio srpskog kralja. Paralelno sajačanjem države jačala je i Srpska crkva. Kralj Milutin je srpski vladar koji je podigao i obnovio najveći broj crkava i manastira, "i to ne samo u Srbiji. Naši stari letopisi beleže da je on vladao 42 godine i podigao 42 crkve." Srpska crkva je i Stefana Nemanju i kralja Milutina proglasila svecima.
Posle Stefana Nemanje i svetoga Save, koji su Srbima podarili samostalnu crkvu, i kralja Milutina koji je Crkvu ojačao i obogatio, na kraju je došao car Dušan Silni da stavi pečat na njihovo delo i da Srpsku crkvu podigne na nivo patrijaršije, tj. da uz najveću svetovnu vlast - carsku, bude i najveća crkvena vlast - patrijaršijska. To se, naravno, nije moglo bez upotrebe ognja i mača u čemu je car Dušan prevazišao svoje slavne prethodnike iz dinastije Nemanjića. Dušan je u Grčkoj osvojio Epir, Tesaliju i istočne delove (grčke) Makedonije. Posle punih hiljadu godina vizantijske vladavine, srpski car je 1347. osvojio i celu Albaniju, što je dovelo do masovnih seoba tamošnjeg stanovništva u Grčku i na egejska ostrva. Dušan je 1350. Godine krenuo i na Bosnu i prodro do Bobovca (između Kaknja i Vareša).
Dok je car Dušan ratovao na zapadu, Grci su pokušali da iskoriste tu priliku i da poboljšaju svoj položaj u Solunu i oko njega, pošto je Solun sa svih kopnenih strana bio okružen srpskim snagama i odsečen od ostatka Vizantije. Krenuli su u napad i prilično lako povratili mnoge gradove koje su prethodno osvojili Srbi. Ova lakoća proisticala je iz činjenice da su srpske vojske u Grčkoj bile relativno male, ali možda i više zbog toga što su se Grci iz okupiranih gradova listom pridruživali svojim sunarodnicima u borbi protiv novih srpskih gospodara. Kada je za ovo saznao, car Dušan je ostavio ratovanje u Bosni i brzo došao u Grčku. Posle kraćih pregovora sa dvojicom vizantijskih careva, shvativši da među Grcima vlada nesloga, Dušan im je objavio rat i krenuo da vraća nakratko izgubljene gradove. "Prilikom zauzeća Vodena Dušan je vrlo oštro postupio prema Grcima koji su ga izneverili. Ranjenom u borbi načelniku grada Lisiku bi iščupana brada, pa je zlostavljan, i inače, u okovima poslat na suđenje u Skoplje, ali je na putu umro. Sam grad je za kaznu opljačkan, a neverni stanovnici raseljeni. Obavešten o nepouzdanom držanju grčkog stanovništva i po drugim mestima, car je naredio najstrože kazne i istrage." Jasno je, dakle, iz svega ovoga koliko su bile istinite reči Erazma Roterdamskog, koje smo citirali na početku poglavlja, da je hrišćanska crkva krvlju stvorena (prvo Isusovom, a kasnije i apostolskom i brojnih prvih hrišćana), a da su je kasnije učvrstili i uvećali hrišćani prolivajući krv drugih hrišćana i nehrišćana. Sveti Sava ne bi dobio samostalnost Srpske crkve da njegov otac Stefan Nemanja (sveti Simeon Mirotočivi) i njegov brat kralj Stefan Prvovenčani (sveti Simon monah) nisu prethodno ognjem i mačem stvorili uslove za to. Videli smo da su vizantijski car i patrijarh, čak i pored neosporne državne moći Srba, pokušali "da samo delimičnu samostalnost dadu Srpskoj crkvi". Bez mača svetog kralja Milutina Srpska crkva se ne bi tako uvećala i zasijala punim sjajem. I na kraju, bez osvajanja i nasilja cara Dušana, kojeg su s razlogom nazvali Silni, bez popaljenih gradova i sela, bez "preklanih vratova" Grka i Albanaca, niti bi se Dušan mogao proglasiti carem, niti bi Srpska crkva mogla postati patrijaršija. Koliko god to surovo zvučalo, zaključak je jasan: Srpska crkva, kao i sve druge hrišćanske, utemeljena je, učvršćena (pokolji bogumila) i uvećana, tj. podignuta na patrijaršijski nivo (stradanja Grka i Albanaca), na ljudskoj krvi.
_________
* Ovde se misli samo na "mačonosce". Dakle, Rasto Nemanjić, tj. Sveti Sava, nije uzet u obzir. Ali, i on je vrlo dobro znao da "upotrebi prilike vremena", tj. sve veću moć Srbije sticanu mačem njegovog oca i braće, a sve veću slabost vizantijskih vladara. Na taj način, dobio je od vizantijskog cara i carigradskoga patrijarha potpunu samostalnost za Srpsku crkvu. (Pogledati: Radoslav M. Grujić "Pravoslavna srpska crkva
* Iz političkih razloga (i tu se vidi njegova mudrost-ne diraj jačeg od sebe), Nemanja nikada nije proganjao rimokatolike. Naprotiv, bio je u dobrim odnosima sa rimskim papom i darivao mnoge katoličke crkve, između ostalog i crkvu Sv. Petra u Rimu i Sv. Nikole u Bariju.
* Ne podseća li ovo na priču iz NDH."Jedna trećina mora se pokatoličiti, jedna trećina mora napustiti zemlju. jedna trećina mora umreti!"
* Vladika Atanasije Jevtić, na primer, ovaj masovni i zverski pokolj ljudi okarakterisao je "medicinskim" rečnikom, rekavši da je bogumilstvo zlo "koga je Stefan Nemanja progonio sa srpskih prostora kao gubu...". (Politika 23. jun 1994.) Dakle, Nemanjino nasilje je opravdavano na isti način na koji su ustaški poglavnik i doglavnici opravdavali nasilje nad Srbima ili nacisti nad Jevrejima. Red poteza je bio identičan-prvo je nešto proglašavano zlom za narod, veru i državu, a onda je to zlo iskorenjivano upotrebom najsurovijih sredstava.
* Vidi se, dakle, da je Nemanja bio veliki istrebitelj i da nije radio toliko na jačanju pravoslavlja, koliko na jačanju "srpskog pravoslavlja" (?) i srpske državnosti.
Izvod iz knjige: M.Tomanić. Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001.
Нема коментара:
Постави коментар